U riznici svjetske književnosti (posebice u graničnom području koje ona dijeli s tradicijom filozofskog mišljenja) djelo Michela de Montaignea (1533-1592) zauzima istaknuto, prijelomno i stoga nezaobilazno mjesto. Svojim je trima knjigama Eseja (Essais, prvo izdanje: Bordeaux 1580), koje je kasnija kritička recepcija atribuirala djelom epohe, Montaigne utemeljio odnosno kanonizirao novi književni izraz: po naslovu njegovih lucidnih razmatranja kasnije je, tek u 19. stoljeću, nazvana cijela jedna književna vrsta. Genijalnost Montaigneovih ogleda, koji nisu imali presedana u dotadašnjoj povijesti književnosti, bila je u "pronalasku" književnog izraza koji se razlikovao od žanrova tradicionalno naslijeđenih od antike, kao što su dijalozi i satire, maksime i memoari. Tek su njegovi nasljednici od njega preuzeli pisanje u prvom licu, zamjenu logičkog mišljenja slobodnim asocijacijama i korištenje eseja kao "književnog sredstva za izricanje gotovo svega o bilo čemu".
U sve tri knjige Eseja, koje odražavaju autorovu veliku učenost i širinu interesa, Montaigne kroz svojevrsni solilokvijski dijalog (upućujući svoje misli potencijalnom čitatelju u formi dijaloga s idealnim prijateljem) opservira o svemu čime je okružen i o čemu asocijativnim načinom u danom trenutku razmišlja bez određene svrhe ili konkretne nakane. U 57 ogleda iz Prve, 37 iz Druge i 13 iz Treće knjige Eseja zagovara poštovanje spram različitih kultura i raspravlja o najrazličitijim životnim, filozofskim temama: o sjeti i tuzi; o osjećajima; o dokolici; o lažljivcima; o postojanosti; o smislu dobra i zla; o kukavištvu; o strahu; o snazi mašte; o odgoju djece; o prijateljstvu; o umjerenosti; o odijevanju; o samoći; o slavi; o nejednakosti među ljudima; o nesigurnosti suda; o ispraznosti riječi; o molitvi; o savjesti; o okrutnosti; o vrlini i hrabrosti; o srdžbi… – navedimo samo manji broj tema njegovih eseja.
Oslobođen tradicionalnih konvencionalnih spona žanra ili vrste, neopterećen vanjskim sustavima, bilo filozofskim bilo ideološkim, koji bi mogli njegovu individualizmu, njegovoj subjektivnosti nametnuti kolektivno mišljenje, Montaigne se mogao razmahati svojom vehementnom rečenicom, aktivirati emocije raspršene u sijaset asocijacija, pa nije slučajno to što je književna kritika njegove eseje proglasila "krunom razvoja francuske renesansne književnosti", po stilu i izrazu nagovještajem francuskog klasicizma 17. stoljeća, a samog Montaignea pretečom Rousseaua.
Montaigneovi Eseji imali su velik utjecaj ne samo u Francuskoj, nego i u Engleskoj (William Shakespeare navodio je njegova djela, a Francis Bacon ga je – kao najgorljiviji propagator – oponašao). Svojim načinom pisanja Montaigne se svrstava među ključne pionire epohalnog zaokreta u zapadnoj kulturi, koji je donio nov način promišljanja subjektivnoga, i koji se danas općenito smatra jednom od najvažnijih značajki moderne što je nicala u renesansi. Iako je za njegova života i tijekom naredna dva ili tri stoljeća njegov revolucionarni pristup subjektivnome bio u osnovi neshvaćen, danas ga analitičari stavljaju uz bok W. Shakespeareu i N. Machiavelliju, u red velikana renesanse koji su izvršili najznačajniji utjecaj na razvoj modernog mišljenja.
Njegova genijalna razmatranja, koja sve do danas zrače nenadmašnom misaonom otvorenošću i intelektualnom provokativnošću, tek su sada, nakon više od četiri stoljeća, u cijelosti prevedena na hrvatski jezik (do ovoga izdanja u hrvatskome prijevodu bila je objavljena tek Prva knjiga Eseja, izd. iz 1998).
Montaigneov manje poznati Dnevnik, koji je vodio početkom 1580-ih za svoga puta u Italiju preko Švicarske i Njemačke, Vojmir Vinja je preveo s talijanskoga (na kojemu jeziku ga je većim dijelom autor pisao), jer francuska izdanja iskrivljuju i "uljepšavaju" tekst. U putopisu koji je doživio sudbinu da prvi put bude objavljen tek krajem 18. stoljeća nakon što je zametnuti rukopis slučajno pronađen, autor na način koji kvalitetom nimalo ne zaostaje za Esejima opisuje svoja iskustva i promišljanja o narodima tog dijela Europe i njihovim običajima.
Sada je hrvatska književna (i šire: općekulturna) javnost napokon dobila meritoran i ingeniozan prijevod cjelokupnoga Montaigneovog djela, i to iz "radionice" našeg najuglednijeg prevoditelja sa starofrancuskoga, Vojmira Vinje (1921-2007), koji je posljednjih nekoliko godina života svoj prevoditeljski rad posvetio upravo prevođenju Montaigneova opusa. Respektabilnosti tog njegova posla sigurno pridonosi činjenica što ovo hrvatsko izdanje ima sve odlike serioznog kritičkog izdanja, jer je prijevod popraćen s više od 6.000 prevoditeljsko-priređivačkih napomena (što nije čest slučaj ni s prijevodnim izdanjima na nekim drugim, većim jezicima) te prijevodom grčkih i latinskih navoda.